Tajna kamene palate iz Mačkata, Zlatibor
Završne borbe za Kajmakčalan obilovale su neočekivanim preokretima i događajima koji su svakog časa nekoga mogli odvesti u katastrofu ili ovenčati slavom. Obe vojske vode boj pod jakim psihičkim opterećenjem, zavetom svojih starešina, a samo jedna ga može ispuniti. Bugari su dobili naređenje da položaje brane do poslednjeg vojnika, a Srbi su zavetovani da ga moraju osvojiti po cenu života. Streme jednom istom cilju, Orlovom gnezdu – prvi da ga odbrane, drugi da ga osvoje.
Sa svojom prvom četom drugog bataljona IV pešadijskog puka Drinske divizije u rovu se nalazio i Ratko Šopalović iz Mačkata. Da pogledamo šta je mladić u svoj dnevnik zapisao, a šta je zbog skromnosti prećutao, a drugi ispričali:
„U noći 18/19. septembra na vrhu Kajmakčalana vodimo sa Bugarima borbu prsa u prsa, dejstvuju samo bajoneti i bombe, čas u našim, potom u bugarskim rovovima. Tamna noć, gusta magla, jaka snežna oluja i studen na visini od 2.525 metara stvaraju ogromne probleme, protivničke ratnike prepoznajemo jedino po govoru i šlemovima.
Desno oko puče kao ledenica
U povremenim snažnim jurišima uspevamo da ih isteramo iz rovova i nateramo u bekstvo, ali tek što krenemo za njima stiže naređenje da gonjenje obustavimo. Iste noći njima stigoše jaka pojačanja, pa sledećeg jutra kao sumanuti krenuše da povrate izgubljene položaje. Napadaju u talasima, lesa za lesom udara na naše rovove. Naša vatra ih dočekuje i obara kao snoplje. Ispred sebe imam pun sanduk francuskih bombi koje se pale kao šibice. Ne štedim ih, lete kao da ih automati izbacuju i prave kamare od mrtvih Bugara.
Kad poslednju izvadih iz sanduka i bacih udari me puščano zrno u obraz, pozadi jabučice, i izađe na suprotnoj strani glave. U teškoj nesreći, baš ni malo sreće. Desno oko puče kao ledenica, kuršum na levom preseče nerv i iz gornje vilice izbi četiri zuba. Ležim nemoćan, ništa ne vidim, bolovi nesnosni. Moji drugovi pritrčaše, ukazaše mi prvu pomoć i poneše na nosilima ka previjalištu.
Međutim, moj i spasioci nisu prešli ni stotiak metara, teška granata nas sustiže i rani obojicu, podnarednika Marića i kaplara Ćirovića. Srećom brzo stigoše nosioci ranjenika, prihvatiše me i odneše u pukovsko previjalište. Dođoše lekari, pregledaše me. Čujem da jedan od njih reče:
– Nemojte ga ništa mučiti, brzo će on izdahnuti!
Ostali lekari previše mi rane i nosioci me ubrzo odneše do engleske poljske bolnice koja beše smeštena pod velikim šatorima. Nakon tri dana donekle se psihički smirih. Pomirih se sa stanjem koje mi je sudbina dodelila.
Čitavo vreme hrabrio me Milan Kaljević iz Branežaca, moj zemljak koji je ranjen ležao pored mene. Četvrtog dana poseti me princ Đorđe Karađorđević.
Zahvaljujući njegovoj intervenciji preneše me do voza koji me odveze do francuske bolnice na Zejtinliku, na periferiji Soluna. Tu je moj oporavak, zahvaljujući zauzimanju i brizi francuskih lekara i sestara, brzo napredovao”.
Bude se sećanja
Nakon par dana, u pratnji ađutanta, u bolnicu dođoše regent Aleksandar Karađorđević i predsednik vlade Nikola Pašić. Obilaze bolesnike. Prilazeći Ratkovom krevetu lekari ih obaveštavaju da je mladić teško povređen, metak mu je pogodio slepoočnicu i trajno uništio vid. Dirnut tragedijom mladog čoveka, budući kralj sede na krevet, uze ranjenikovu ruku i obrati mu se rečima iskrenog saosećanja:
- Junače, znam da ti je teško, vid si izgubio...
- Jeste, visočanstvo, teško mi je što se više na mogu boriti za kralja i otadžbinu...
Reči iskrenog patriotizma i rodoljublja, izgovorene u trenutku lične tragedije i potpuno neizvesne budućnosti, sve prisutne dirnuše do dna duše. Nastade tajac... Nemi pogledi sve govore. Tišinu prekida prestolonaslednik:
– Junače, mi ti sve možemo dati, jedino ti vid ne možemo povratiti!
Budući kralj obeća da će brigu o preteškom ranjeniku preuzeti država, poslaće ga u Francusku da završi specijalne političke i obaveštajne škole. Pri odlasku rukama pridiže Ratkovu glavu, poljubi je i požele da se obavezno vide u oslobođenoj otadžbini.
Državnici napustiše bolnicu, a ranjenik u maloj sobici ostade sa svojom tugom i sestrom, koja je danonoćno dežurala kraj njegove postelje.
Ranjenik povremeno čuje potmule plotune topova koji dopiru iz daljine, to njegovi drugovi krče put ka slobodi, ka Srbiji. Nažalost, vrhove čempresa u krugu bolnice pozlaćene sunčevim zracima kasnog septembra nije video, niti će ikad više videti. Ostade sam da u večitoj tami razmišlja o prošlosti, državnici obećaše da će država preuzeti brigu o budućnosti.
Dok leži u bolesničkoj postelji, sećanjem na prošlost, želi da bar na trenutak odagna misli o svojoj zloj sudbini. Slike iz mladosti smenjuju se kao na filmskoj traci. One ga vraćaju u srećna vremena kada mu je najveća radost bila da se o praznicima sa prijateljima okupi na nekoj gradskoj zabavi, slavi, bilo kakvoj svetkovini, mada nije propuštao ni vašare i seoska posela. A on veseljak i kavaljer, svuda rado viđen i poželjan, pogotovo u društvu devojaka.
Bude se sećanja na početak rata sa Turcima kada je kao pripadnik poslednje odbra ne vodio komoru do Sjenice i drugih sandžačkih gradova. U Veliki rat odlazi sa svojim drugovima kadrovcima. Borbu na Krstacu nikad neće zaboraviti, donela mu je prvo ratno odlikovanje, Zlatni orden „Miloš Obilić’. Na Drini je grudi opet ukrasio istim ordenom, sada srebrnim. Zarobili su ga Austrijanci kod Čačka, Bugari na planini Kukavici, ali zahvaljujući erskoj dosetljivosti, mudrosti i hrabrosti oba puta ih je nadmudrio i pobegao.
Sećao se poslednjeg susreta sa ocem Gvozdenom, trećepozivcem Četvrtog puka, prilikom povlačenja preko Crne Gore. Na kratko su se sastali u Andrijevici i rastali sa željom da se vide u oslobođenoj otadžbini. Ratko je još u Solunu doznao tužnu vest da im je to bilo poslednje viđenje. Pošto je tokom odstupanja kroz Albaniju bio kontuzovan, Gvozden je upućen u Francusku na lečenje. Posle oporavka, iz luke Tulon krenuo je lađom „Galija” na Solunski front. Kod ostrva Sardinije torpedovana je i na morsko dno odnela 600 francuskih i 200 srpskih ratnika, među kojima se nalazio i Gvozden.
Brzo se adaptirao na logorske uslove
Polovinom oktobra, zalečenih rana, Ratko je napustio solunsku bolnicu i po preporuci regenta sa pratiocem otišao u Francusku. Obišao je mnoge gradove: Pariz, Nicu, Lion, Marsej, Bordo... Ali uviđa da ova turneja za njega hendikepiranog nema nikakvu svrhu. Prelazi u Afriku, obilazi Tunis, Alžir, Maroko i konačno dospeva u saveznički logor ratnih invalida u blizini grada Alžira.
Brzo se adaptirao na logorske uslove, u njemu je našao sve što mu je bilo potrebno za jedan miran život kakav je tada morao voditi. Sklopio je prijateljstva sa sebi sličnim stradalnicima tako da mu je i društveni život bio zanimljiv. Donosi odluku da se ne vraća u Srbiju, ostaće tu. Ali jednog majskog dana 1919. godine u logor stiže francuski admiral Geprat sa pismom regenta Aleksandra kojim ga podseća na dogovor u Solunu i poziva da se odmah vrati u otadžbinu. Ratko menja planove, francuskim razaračem stiće u Dubrovnik, a odatle u pratnji jednog oficira vozom je doputovao u Beograd i smestio u Dom invalida na Vračaru.
Posle nekoliko dana dva ratna druga imala su srdačan susret u Dvoru. Vladar je ponovio i potvrdio sva obeća nja data u solunskoj bolnici. Ponudio je kumstvo prilkom Ratkove ženidbe, dao diskreciono pravo kojim ga bez najave može posetiti. Na regentovu intervenciju ministar vojske i mornarice, novembra 1921. izdaje mu dozvolu da u Pančevu otvori vojničku kantinu. Kada je za komandanta Druge armijske oblasti u Sarajevu došao đeneral Krsta Smiljanić, dobija kantinu u najvećem vojnom logoru u zemlji. Doveo je brata da mu pomaže u poslovima koji su se veoma uspešno odvijali.
Čudna je sudbina Ratka Šopalovića, zlatiborskog ratnika, dvostrukog viteza Karađorđeve zvezde. Na mestu ranjavanja bio je jednom nogom u grobu, lekari mu davali nekoliko sati života, on ih demantuje i oporavlja se. Dok luta Evropom muče ga svakojake misli, kakvu će mu pomoć ponuditi vladar. Ako zaboravi? Onda mu se javljaju slike onih sapatnika iz ranijih ratova što sede po ulicama, sa kapom ispred sebe i traže milostinju od prolaznika. U beznađu donosi odluku da ostane u logoru, ali kraljevo pismo donosi preokret u njegovom životu. Kao feniks uzdigao se iz pepela i proživeo dug i uspešan život. Da li je kraljeva pomoć bila dragocena? Da, svakako, ali ne i presudna. Mnogi su u život kretali zdravi, sa većom pomoći sa diplomama, ali su propadali. Ratko je imao mnoge osobine koje su posedovali samo uspešni ljudi.
Medalje za hrabrost
Ratko je na mnogim poljima svog delovanja bio uspešan. Dokazao se kao ratnik, za godinu dana okitio se sa Zlatnom i Srebrnom medaljom za hrabrost „Miloš Obilić”, tokom daljeg ratovanja na njegovim grudima zasijale su dve najvrednije, Zlatni i Srebrni orden Karađorđeve zvezde sa mačevima, tu su još Orden Jugoslovenske krune V reda, Spomenica za rat sa Turskom 1912., Spomenica za rat sa Bugarskom 1913. i Albanska spomenica. Bio je porodičan čovek, iz tri braka ostavio je pet sinova, smatrao je da mu je to najveće bogatstvo. Kad se prvi put Ratko ženio, oktobra 1921. godine, kralj je održao obećanje. Nije mogao prisustvovati svadbi zbog odlaska na sahranu grčkog prestolonaslednika, ali ga je zastupao užički političar Miša Trifunović.
Poslovi u Pančevu, pogotovo u Sarajevu donosili su veliki profit što najbolje govori palata kojom je ukrasio centar Mačkata. Na ovaj izvanredni objekat, kakav se u to vreme nije mogao videti u čitavom kraju, potrošio je mnogo novca i vremena. Najbolji imotski majstori gradili su ga deset godina od klesanog kamena sa tri tornja na krovu. O zlatiborskom Luju Lovriću recimo i ovo. Ljudi sa ovako teškim fizičkim hendikepom obično se povlače u sebe, izbegavaju društvo, najbolje se osećaju u samoći zbog osećaja inferiornosti. Ratko je bio sušta suprotnost, uživao je da ljude okuplja oko sebe, da stvara prijatelje. Pored kuma Aleksandra, prijatelji su mu bili brojni visoki državnici i političari: princ Đorđe Karađorđević, Milan Stojadinović, Petar Živković, Ljuba Davidović, Miša Trifunović, Aco Stojanović, đenerali Krsta Smiljanić, Stevan Hadžić, Ljubomir Marić...
Dvostruki nosilac najvećeg ratnog odlikovanja Ratko Šopalović rođen je 1893. godine, u porodici zemljoradnika Gvozdena i Milenije, a umro 1969. godine i sahranjen u Mačkatu.
Piše: Milisav R. Đenić