Petar Grbović - od sna da bude električar do svetski priznatog naučnika

17 Jul 2017

1

Petar J. Grbović (46), naše gore list, naučnik je priznat u svetu. Elektronika je njegova oblast, naučno-istraživački rad u industriji sadašnja delatnost, a trenutno živi i stvara u Dizeldorfu u Nemačkoj. Krenuo je iz Čajetine i znanjem, radom, upornošću svet osvojio. Radio je na Novom Zelandu, pa u Francuskoj, sada je viši stručnjak energetske elektronike u evropskom istraživačko-razvojnom centru kineske kompanije “Huawei Technologies”. Uporedo sa naučno-istraživačkim radom u industriji, povremeno održava kratka predavanja na doktorskim studijama na više fakulteta širom sveta.

Sa ovim uspešnim našim zemljakom, u vreme kad škola u kojoj je obrazovanje započeo obeležava 130 godina postojanja a opština Čajetina svoj praznik, razgovarali smo za “Zlatiborske vesti”.

Put Vašeg obrazovanja krenuo je iz čajetinske OŠ “Dimitrije Tucović”. Kakve Vas uspomene vezuju za taj period, ko je bio Vaš učitelj, a kasnije razredni starešina, kakav ste uspeh imali u osnovnoj školi?

Da, baš tako, moje obrazovanje počinje upravo u osnovnoj školi u Čajetini. Sve je počelo davne 1978 godine. Prva četiri razreda sam bio kod učiteljice Jelke Stanković. Učiteljicu pamtim kao jednu divnu osobu. Godine 1982. krećem u peti razred. Prvih par meseci moj razredni starešina je bio sada pokojni Dušan Petrić, koga kasnije zamenjuje Nikola Vukmanović.

Moj uspeh u osnovnoj školi je jako varirao od razreda do razreda. U početku sam vrlo dobar, potom odličan, kasnije ponovo vrlo dobar, pa čak u jednom periodu i dobar. “Najgori” period je bio sedmi razred. Inače, uvek sam bio dobar u onome što sam voleo i želeo da radim, kao što su matematika i fizika. Nažalost, ne bih mogao da se pohvalim uspehom iz “društvenih“ predmeta kao što su maternji jezik, ruski jezik i slično.

Dalji tok Vašeg školovanja: srednja, fakultet... i ko je otkrio, prepoznao Vaš talenat?

Još pri kraju osnovne škole sam shvatio šta bih ja želeo da budem kad “porastem”. Želeo sam da budem električar. To možda najbolje ilustruje detalj iz razgovora sa Vanjom Bulićem, negde u leto davne 1983 godine.

Po završetku osnovne škole nastavljam školovanje u srednjoj usmerenoj školi u Čajetini. Tu sam bio prve dve godine na smeru mašinstvo. Kasnije odlazim u Užice u srednju Tehničku školu gde završavam treću i četvrtu godinu, smer elektrotehničar. I tu počinje da se ostvaruje moj prvi dečački san, “kad porastem da budem električar”.

Po završetku srednje škole odlazim na odsluženje vojnog roka. Kad sam se vratio iz vojske, u jesen 1991., krećem na studije elektrotehnike na Tehničkom fakultetu u Čačku. Nažalost, to nije bilo ono što sam želeo. Moj san je bio da studiram na Elektrotehničkom fakultetu (ETF-u) u Beogradu. Bilo je to vrlo jednostavno pitanje; ETF ili ništa. Konačno 1994. godine napuštam studije u Čačku i odlazim na ETF gde krećem studije skoro od nule. Početkom 1999. godine sam diplomirao na katedri za energetske pretvarače i elektromotorne pogone. Iste godine upisujem magistarske studije na istoj katedri.

Pitate me ko je otkrio moj „talenat“? Ja ipak ne bih rekao talenat, to je jaka reč. Radije bih napomenuo nekoliko osoba koji su želeli da mi pomognu da završim studije i bar delimično ostvarim svoje snove. Tu bih, pre svega, pomenuo Milorada Rodića Rodu, direktora i vlasnika firme RDA co. iz Beograda. To je čovek koji je obezbedio stipendiju i finansijsku podršku dok sam bio četvrta i peta godina redovnih studija, a kasnije i za vreme magistarskih studija. Druga osoba koju ne bih smeo da zaboravim je akademik prof. dr Slobodan N. Vukosavić, u to vreme moj profesor i mentor, a sad prijatelj i kolega. Prof. Vukosavić je čovek koji se potrudio da od mene nešto načini (koliko je to bilo moguće) i da me kasnije pošalje u “beli svet”.

Kada ste doneli odluku da odete iz Srbije i šta vas je na to podstaklo?

Možda jedan od glavnih razloga da počnem da razmišljam o (privremenom) odlasku iz Srbije je činjenica da je u to vreme bilo jako teško doći do posla i radnog mesta gde bih mogao da se bavim svojom profesijom i naukom, i da bar delimično ostvarim svoje snove. Međutim, s druge strane, uvek sam se sećao stihova “Ostajte ovde, sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije. Grki su tamo zalogaji hljeba...”. I dugo sam se lomio da li da idem ili ne.

Jedan od prelomnih momenta da ipak odlučim od idem iz Srbije bio je komentar moje stara-majke koja mi nekada davno, još dok sam radio magistarsku tezu, reče: “Sine, što ne ideš neđe, vidiš da ovde nemaš šta da radiš..”. Kasnije posle puno godina, iz potpuno druge perspektive, shvatio sam da je bila u pravu i da nisam pogrešio što sam otišao. Ne samo iz finansijskih razloga, već mnogo više od toga – zbog mogućnosti za usavršavanje u struci i ostvarenja nekih dečačkih snova.

Moj mentor prof. Vukosavić je u par navrata pokušavao da me pošalje u inostranstvo: Engleska, Amerika, Italija... Međutim iz raznoraznih razloga ništa od toga nije uspelo da se ostvari i ja sam ostao u Srbiji sve do početka 2003. godine. Možda je to bila i moja sudbina, možda još nije bilo vreme da se ide iz Srbije.

Po završetku magistarskih studija, početkom 2003. godine, po preporuci prof. Vukosavića odlazim na kraj sveta, na daleki Novi Zeland. Tu na Novom Zelandu ostajem do proleća 2005. i u tom periodu radim u razvojnom odeljenju francuske kompanije “Schneider Electric”. Kasnije odlazim u Francusku, gde radim u centralnom razvojnom odeljenju iste kompanije.

U julu 2010. godine sam odbranio doktorsku disertaciju na velikoj školi u Lilu u Francuskoj (l’Ecole Centrale de Lille, France). Neposredno posle toga sa porodicom prelazim u Nemačku, gda sam i danas. Trenutno radim u evropskom istraživačko-razvojnom centru kineske kompanije “Huawei Technologies”.

Paraleno sa naučno-istraživačkim radom u industriji, povremeno održim kratka predavanja na doktorskim studijama na više fakulteta (Università degli Studi Roma Tre, Rome, Italy; Universidad Politécnica de Madrid (UPM), Spain; University of Hong Kong, Hong Kong; Harbin Institute of Technology, Harbin, China; Department of Electrical Engineering, University of Catania, Italy).

Da li se uspeli da ostvarite svoj cilj i da li vas „vuče” da se vratite u svoje rodno mesto?

Pa mogao bih reći da sam bar delimično ostvario svoje snove i svoje ciljeve. Ustvari, snovi i ciljevi se menjaju i uvek kad smo na korak ostvarenja treba da imamo jedan san i jedan cilj više. U suprotnom, na kraju bez toga sve postaje besmisleno.

Da li me vuče da se vratim u rodni kraj? Naravno, vuče me zavičaj i to sve više što sam stariji. To najbolje govore stihovi “Zlatibor je tako čudan i kad spavaš ti si budan. Nigde lepše nigde više poljsko cveće ne miriše”. Jako često dolazim u rodnu Čajetinu i Očku Goru. I uvek me hvata ista tuga kad polazim nazad za Nemačku. Nadam se da ću u dogledno da se vreme vratim u Srbiju.

Dragana Rosić

Privreda & usluge Promocija Opština Čajetina