Užičanin Igor Zlatić, u umetničkim krugovima poznatiji kao Zez Lunatic je diplomirani arhitekta enterijera, koji živi kroz uličnu umetnost. Mnoge užičke zidove još uvek krase njegovi radovi, iako je od prvog, koji je nastao na Zlatiboru korozija bila jača. Živi u Beogradu, sanja Barselonu. Nigde ne ide bez bloka i olovke, umetnost pravi od zidova, autobusa, kontejnera... Kroz svoje umetničko ime izražava suprotnosti, dve strane koje ga inspirišu - svetlo i mrak.
Zez Lunatic zvuči malo kontradiktorno, što je verovatno i bila tvoja namera?
Smešno i ludo, zanimljiva kombinacija. Sa druge strane predstavlja komercijalniji i slobodniji pristup izrazu. Sam alter ego se nadovezuje na dvorsku ludu ili jestera (šaljiv i lud).
Da li znaš da li još uvek postoji prvi rad kojim si oslikao neki zid?
Moj prvi ozbiljniji rad je nastao na Zlatiboru, a uradio sam ga zajedno sa Restom. Sećam se: dva karaktera i razigrana pozadina. Od tada vrlo rado crtam sa njim. Uživali smo... Rad više ne postoji, jer su kiša i korozija bile istrajnije.
Da li u Užicu sad ima tvojih grafita, murala, radova..? Gde se nalaze?
Prvi rad u Užicu koji sam nacrtao je u formi slova, koji poručuje "Rules of Nature". Prilično je naivno izveden, radio sam ga u srednjoškolskim danima. Kasnije sam na festivalu "Nova Era" u Užicu, crtao luckastog klovna. To pamtim kao dobru zabavu. Osim toga, radio sam i jedan rad za Omladinski centar u Gradskom kulturnom centru na prvom spratu. Što se tiče murala veće produkcije, Resto i ja smo uradili mural "Dobar Dan" u Sevojnu, kao uvod u festival murala "Revitalizacija". Postoje tu i tamo po neki zečić, bikovi i smajliji na raznim lokacijama u gradu.
Kao arhitekta enterijera, ilustratoru, koji se bavi uličnom umetnošću, gde je tvoje idealno mesto za život?
U ovom trenutku, to je Barselona. To je grad u koji sam zaljubljen na prvi pogled. Opet kažem - u ovom trenutku, jer mnogo je gradova koje nisam posetio. Arhitektura je raznolika pod vođstvom velikog Gaudija. Streeet art cveta, vozi se skejt, sunce prži, gde ćeš lepše. Njujork ima dobre šanse, manje zbog arhitekture viš u smislu umetnosti. Tamo su glavna dešavanja.
Koliko ljudi kod nas razumeju uličnu umetnost?
Većina je doživljava samo podsvesno, jer je nametnuta, samim tim što je deo urbanog pejzaža. Nadam se da će svest početi da se budi. Zanimljive su reakcije okoline dok sami radovi traju - razna pitanja ljudi, dobacivanje. Meni je dovoljno da izazoveš reakciju, ma kakva ona bila. Letargija je gora od loše reakcije.
Užice nije imalo dovoljno zidova da bi ostao u njemu?
Prvi razlog za odlazak je studiranje na fakultetu u Beogradu. Kasnije sam pronašao deo sebe i u tom gradu. Generalno, osoba sam koju ne drži mesto, pa sam svuda pomalo. Ne očekujem od okoline mnogo, više volim samoorganizaciju. Ukoliko dođe podrška sa strane - tim bolje. Zidova ima svuda, treba ih napasti!
Umetnost praviš čak i od kontejnera za smeće?
Pokušao sam da napravim umetnost od kontejnera i uspelo je. Zanimljivo je kakvu je reakciju na celu akciju imala okolina. Klinci su dobro reagovali, što je meni i najvažnije. Volim da eksperimentišem sa materijalima, svaki oblik za mene je novi izazov. Crtam skejt daske, nameštaj, patike, majice, imao sam priliku da oslikam autobus i slično. Ukoliko imate nešto za oslikavanje, slobodno se javite.
Koliko uopšte koristiš papir za izražavanje?
Papir je neizostavni deo procesa, čak ni u grad ne izlazim bez blokčića i olovke. Tu nastaju glavne ideje koje se kasnije dalje oblikuju. Smatram da je papir najplemenitija stvar koja nastaje sečenjem jednog drveta. Doduše, zavisi koji.
Šta su zahtevniji projekti na kojima se radio?
Najzahtevnije je kada organizuješ nešto od nule, bez finansija. Tako smo Branko Marković, Uroš Marić, Dimitrije Stojimenov, Branko Tešević i ja organizovali festival murala "Revitalizacija". On se sastojao od radionica, književne večeri, druženja uglavnom i naravno oslikavanja desetak zidova svuda po gradu, uglavnom 2016. godine. I sada se zahvaljujem svim ljudima koji su doprineli da se sve ostvari. Ove godine verovatno nastavljamo, pa će sam grad dobiti po neko novo lice.. Ovom prilikom pozivam sve naše sugrađanje da pomognu, kako finansijski tako i volonterskim radom kada nam bude potrebno. Možete nas pronaći na društvenim mrežama i slobodno nam pišite. Ovo je najzahtevniji projekat na kom još uvek radim i ne znam kada će se završiti.
Koliko se tvoj stil menja kroz vreme?
Stil se uvek razvija, ne stajem mu na put. Volim promene u svom radu jer mi ne prija zona komfora. Kolorit koji se sastoji od žute, crvene, sive, crne i bele je možda jedina stvar koja je potrajala. Ponavljam motive i neke simbole, ali im često zadam novi oblik. Volim da istražujem i otkrivam nove stvari.
Može li se živeti od umetnosti kojom se baviš danas u Srbiji?
Ne. To je veoma tužno jer postoje jako, jako vredni i talentovani, mladi i stari ljudi. Ali ako želiš da ostaneš ovde i radiš, na internetu postoji dosta dobro plaćenih poslova. Za sada nisam dostigao nivo da mi autorski rad bude osnovni izvor prihoda. Nadam se da ću to uspeti da promenim.
Šta je tvoja ambicija u karijeri?
Glavna ambicija je da ostavim trag iza sebe, da nekog inspirišem. Ne težim ka crvenim tepisima, namam izvežban hod.
Imaš li nameru da se vratiš u Užice?
Dolazim povremeno, ponekad sam odsutan duže, zavisi. Za sada planiram da idem dalje, da putujem i upoznajem svet oko sebe. Čovek se uvek u jednom trenutku vrati kući.
Ana Milošević
Vesti, april 2018.